Put prema islamu – Priča Antonije Petre Gagulić (Lejle Hatidže) 

Prijateljska napomena čitateljima

Ovaj članak donosi osobnu priču Antonije Petre Gagulić (Lejle Hatidže) i njezin put prema islamu. Bez obzira na vaša uvjerenja ili svjetonazor, ljubazno vas molim da njezinoj priči pristupite s poštovanjem, otvorenim umom i uvažavanjem njezine vjere, životnih iskustava i osobnih izbora. Svrha ovog članka nije potaknuti raspravu niti uvjeravati bilo koga, već predstaviti jednu osobu, njezin životni put i ono što joj daje smisao, snagu i mir.

Ovaj tekst temelji se na osobnom svjedočanstvu Antonije Petre Gagulić (Lejle Hatidže) te je napisan u trećem licu, uz očuvanje njezinih misli, osjećaja i poruka.

Antoniju Petru Gagulić islam je najprije privukao svojom logikom, jasnoćom te skladom između vjere, razuma i znanja. U islamu je pronašla način života koji pruža smjernice za svaki aspekt ljudskog postojanja. Vjeruje da bi mnogi problemi današnjeg svijeta bili manji kada bi ljudi ispravno razumjeli i primjenjivali njegove vrijednosti.

Njezin put prema islamu nije bio lak. Suočila se s brojnim kušnjama, od kojih je svaka na svoj način bila izazovna, no upravo su je te teškoće oblikovale i učvrstile njezinu vjeru. U najtežim trenucima pronalazila je utjehu u riječima poslanika Muhammeda (neka su mir i blagoslov na njega), koje su joj davale snagu i ustrajnost. Kao najveći izazov izdvaja trenutak kada je svojoj obitelji trebala pomoći prihvatiti njezinu odluku da prihvati islam, što je često posebno teško u tradicionalnim obiteljima.

Jedan od najznačajnijih trenutaka u njezinu životu dogodio se kada je prvi put ugledala Kabu u Meki. U tom je trenutku osjetila da su sve teškoće, žrtve i posljedice prihvaćanja islama dobile svoj smisao. To iskustvo opisuje kao potvrdu da je donijela ispravnu odluku. Jedina misao koja joj je tada prolazila kroz glavu bila je: „Vrijedilo je.“

Islam je duboko promijenio njezin život – od svakodnevnih navika do načina na koji gleda svijet, druge ljude i samu sebe. Promijenio je njezin odnos prema hrani, odijevanju, ljudima i životu općenito. Posebno važnu ulogu u njezinu duhovnom razvoju imao je život u Sarajevu, gdje je proširila svoje razumijevanje islama i produbila znanje o vjeri. Upravo je ondje donijela odluku da počne nositi hidžab.

Prije prihvaćanja islama, kao i mnoge osobe koje su prihvatile islam, najviše se bojala reakcije svoje obitelji. Unatoč tome, nastavila je tragati za onim što je smatrala istinom.

Svima koji istražuju islam savjetuje da iskreno usporede svoja sadašnja uvjerenja s učenjem islama. Smatra da je važno preispitivati vlastite pretpostavke i otvorena srca iskreno tragati za istinom.

Nakon prihvaćanja islama odabrala je ime Lejla Hatidža. Budući da je već pri rođenju imala dva imena, odlučila je zadržati tu simboliku i nakon prelaska na islam.

Ime Lejla za nju ima posebno značenje. Označava duboku, tamnu i lijepu noć, a u toj simbolici prepoznala je dio sebe.

Ime Hatidža odabrao joj je suprug jer ga je podsjećala na Hatidžu (neka je Allah njome zadovoljan), prvu muslimanku i voljenu suprugu poslanika Muhammeda (neka su mir i blagoslov na njega). Hatidža je ostala zapamćena kao mudra, odlučna i uspješna žena koja je bila uz svoga supruga kada su mnogi drugi sumnjali u njega. Njezina snaga, odanost i ljubav osobine su kojima se Antonija iskreno divi.

Kada je riječ o Kur'anu, kaže da joj je teško izdvojiti samo jednu suru ili ajet. Ipak, posebno mjesto u njezinu srcu zauzima sura El-Enbija (Poslanici), dvadeset i prva sura Kur'ana.

Govoreći o muslimankama, naglašava kako su one ljudska bića poput svih drugih, sa svojim vrlinama i manama. Nisu meleci niti savršene osobe. Smatra da je jedna od najvećih zabluda vjerovanje da islam umanjuje vrijednost žene. Naprotiv, ona islam vidi kao vjeru koja ženama daje dostojanstvo, čast i prava te vjeruje da svaka iskrena muslimanka može biti ponosna što pripada vjeri koja je cijeni i štiti.

Danas na svoj život prije islama gleda kao na „najtamniju noć prije svitanja“. Vjeruje da su čak i njezina najteža iskustva bila dio puta koji ju je doveo do mjesta na kojem se danas nalazi.

Kada bi mogla razgovarati sa svojom mlađom verzijom prije prihvaćanja islama, rekla bi joj:

„Budi jaka. Uspjet ćeš. Jednoga dana shvatit ćeš da je sve kroz što prolaziš vrijedilo. Ti to možeš. Bit ćeš ponosna na sebe. Pred tobom je lijep život. Uspjeh je bliže nego što misliš. Ne boj se i ne odustaj.“

Od svih blagodati koje joj je Allah podario, najzahvalnija je na uputi. Vjeruje da čovjeka na Pravi put ne može uputiti nitko osim Allaha i upravo zato uputu smatra najvećim darom koji je ikada primila.

Osobna bilješka autorice

Antonija i ja bile smo najbolje prijateljice pet godina. Imala sam priliku izbliza svjedočiti dijelu njezina puta prema islamu i biti uz nju tijekom razdoblja velikih životnih promjena. Sjećam se trenutaka kada su neke njezine stvari povezane s vjerom bile pohranjene kod mene te kada bi se kod mene pripremala prije odlaska na druženja s muslimanima.

Kao njezinoj najboljoj prijateljici bilo mi je iskreno drago pomoći joj na bilo koji način. To nikada nisam doživljavala kao teret, nego kao privilegiju da budem podrška osobi do koje mi je stalo dok pronalazi svoj životni put. Za mene je pravo prijateljstvo oduvijek značilo pružiti podršku, saslušati bez osuđivanja i poštovati ono što drugoj osobi donosi mir, smisao i sreću.

Iako su nas životni putevi s vremenom odveli u različitim smjerovima, iskreno sam zahvalna što sam mogla svjedočiti jednom tako važnom poglavlju njezina života. Od srca joj želim mir, sreću i Allahov blagoslov na putu koji je odabrala.

Ako želite pratiti Lejlin životni put, saznati više o njezinom radu ili biti u tijeku s njezinim budućim projektima, možete je pronaći na društvenim mrežama navedenima u nastavku.