Ponovno izgraditi sebe iz pepela – Priča Snježane Stanić 

Ova priča temelji se na njezinim vlastitim zapisima, sjećanjima i iskustvima te je prilagođena i napisana u trećem licu.

Neki ljudi svoj element pronađu vrlo rano u životu. Neki ga traže cijeli život. A neki ga otkriju tek nakon što izgube gotovo sve.

Nakon 41 godine braka i života koji je izvana djelovao stabilno i sigurno, našla se pred potpuno novim početkom. Otišla je sa samo nekoliko kutija osobnih stvari, bez financijske sigurnosti i bez jasnog plana što dalje. Bio je to trenutak u kojem je morala krenuti ispočetka – od nule.

U tom razdoblju ukazala joj se prilika za posao gerontodomaćice. Nije ga odabrala zato što joj je oduvijek bio san raditi sa starijim osobama. Prihvatila ga je jer joj je bio potreban posao i prilika za novi početak. No upravo će joj taj posao promijeniti pogled na život.

Danas svoje korisnike od milja naziva „Sedam veličanstvenih“.

Kroz svakodnevni rad sa starijim osobama naučila je usporiti, slušati i promatrati svijet drugim očima. Shvatila je koliko je malo potrebno da bismo osjetili sreću, zahvalnost i povezanost. Svaka osoba o kojoj brine nosi svoju priču, navike, tuge, uspomene i male radosti.

Posebno mjesto u njezinu srcu zauzimaju uspomene na vlastitu majku, koja je godinama živjela s teškim zdravstvenim posljedicama rata i bolesti. Sjeća se i brige o svojoj svekrvi tijekom njezine borbe s Alzheimerovom bolešću. Kroz današnji rad sa starijim osobama osjeća da na neki način vraća dug svojoj majci.

„To doživljavam kao dug koji preko njih vraćam svojoj majci.“

Najveća životna lekcija koju je naučila jest da ljudima često nisu potrebna velika rješenja. Ponekad je dovoljno jednostavno biti prisutan. Saslušati. Ostati u trenutku.

Vjeruje da jedna jedina rečenica može promijeniti nečiji život.

„Samo budite tu i slušajte.“

Osim pomaganja drugima, umjetnost je oduvijek bila važan dio njezina života.

Iako ju je kreativnost pratila od djetinjstva, životne okolnosti godinama su ostavljale vrlo malo prostora za umjetničko izražavanje. Obitelj, posao i svakodnevne obveze uvijek su bili na prvom mjestu. Tek nakon velikih životnih promjena slikarstvo se ponovno vratilo u njezin život.

Danas kaže kako slikanje za nju nije samo umjetnost.

To je njezina psihoterapija.

To je mjesto na kojem ponovno susreće samu sebe.

Inspiraciju ne pronalazi u unaprijed osmišljenim konceptima, nego u emocijama. Ponekad se na platnu pojavi ženski lik, ponekad pogled, oko ili silueta. Kroz svoje slike promatra vlastiti rast, propituje samu sebe i otkriva koliko je daleko stigla.

Njezina prva samostalna izložba nosila je naziv U potrazi, dok je druga bila naslovljena Snaga žene. Oba naslova savršeno opisuju njezin životni put – potragu za vlastitim identitetom i ponovno otkrivanje unutarnje snage.

Posebno zanimljiv dio njezina stvaralaštva predstavlja spoj slikarstva i poezije.

Nikada to nije planirala.

Jednostavno se dogodilo.

Dok slika, riječi joj često same dolaze u misli. Ponekad se spontano oblikuju poruke, a ponekad upravo slika u njoj probudi želju da nekome pruži utjehu, podršku ili ohrabrenje.

Za nju umjetnost nije samo stvaranje lijepih predmeta.

Ona je komunikacija, emocija i povezanost među ljudima.

Pisanje je u njezin život ušlo na sličan način.

Nakon raspada braka i teških životnih okolnosti prijatelj joj je dao jednostavan savjet:

„Piši.“

Počela je zapisivati svoje osjećaje, misli i iskustva. Iz tih je zapisa nastao rukopis koji će uskoro biti objavljen pod naslovom Kako sam se riješila narcisa.

Pisanje samo po sebi nikada nije bilo teško. Ono što je bilo teško bilo je pogledati u sebe bez samosažaljenja i bez prebacivanja sve krivnje na drugu osobu. To je zahtijevalo iskreno suočavanje s vlastitim izborima, strahovima i pogreškama.

Kroz taj proces došla je do važne spoznaje.

Ako ne volimo i ne poštujemo sebe, posljedice ne osjećamo samo mi. Osjećaju ih i ljudi oko nas.

Zato se nada da će njezina knjiga potaknuti čitatelje da zastanu i zapitaju se žive li uistinu život koji ih ispunjava.

„Ako uđete u pogrešan vlak, siđite s njega što prije. Što prije izađete, prije ćete pronaći put natrag do sebe.“

Danas velik dio svoje energije posvećuje radu s mladima kroz projekte koji potiču kreativnost, druženje i aktivno provođenje slobodnog vremena.

Zajedno sa svojim kolegama organizira radionice na kojima djeca kroz igru, umjetnost i sport razvijaju svoje talente. Cilj nije samo usvajanje novih vještina, nego pomoći djeci da se vrate onome što ona naziva svojim „tvorničkim postavkama“ – iskrenom druženju, razgovoru, stvaranju vlastitim rukama i zajedničkim iskustvima.

Vjeruje da djeci treba dati priliku da otkriju za što su sposobna kada se oslobode straha od pogrešaka.

Najveću radost osjeća kada vidi nekoga tko je na početku rekao: „Ja to ne mogu.“ ili „Nisam dobar u tome.“, a samo nekoliko sati kasnije s ponosom promatra ono što je vlastitim rukama stvorio.

Kada govori o ispunjenom životu, njezin odgovor nema nikakve veze s uspjehom, novcem ili priznanjem.

Za nju je ispunjen život onaj u kojem je čovjek u miru sa samim sobom.

Živjeti u svom elementu znači biti vjeran sebi. Znači ne pretvarati se, ne prilagođavati se tuđim očekivanjima i ne odricati se vlastitog identiteta samo kako bismo udovoljili drugima.

A kada je pitaju što bi poručila osobi koja prolazi kroz teško životno razdoblje, bez oklijevanja odgovara:

„Najprije se okrenite sebi. Oprostite sebi. OPROSTITE SEBI. A onda polako krenite dalje.“

Možda upravo ta rečenica najbolje sažima njezinu priču. Priču o ženi koja je mnogo izgubila, ali je kroz pomaganje drugima, umjetnost i hrabrost da ponovno započne pronašla ono najvažnije – samu sebe.

Ako vas je njezina priča inspirirala i želite podržati njezin rad kupnjom umjetničkih djela, pročitati njezinu nadolazeću knjigu ili uključiti svoju djecu u aktivnosti njezine udruge, možete je pratiti putem društvenih mreža navedenih u nastavku.